Crkva Blažene Djevice Marije u Kozarcu – Ljubav uklesana u kamen

U srcu pitome prirode Kozare među šumama i tišinom koju remeti samo cvrkut ptica, stoje kameni tragovi jedne od najneobičnijih ljubavnih priča ovog kraja. Crkva Blažene Djevice Marije, poznatija među mještanima kao „Mehmedova crkva“, nije samo crkva– to je spomenik vječnoj, i nažalost, tragičnoj ljubavi.

Ova crkva, smještena nadomak Prijedora, izgrađena je kao svjedočanstvo osjećaja između Austrijanke Marije Šmucer i Bosanca Mehmeda Kulašića. Njihova veza, uprkos snažnim emocijama, bila je osuđena na propast zbog tadašnjih društvenih i vjerskih podjela. Ipak, iz te boli rođena je ideja o mjestu koje će nadživjeti sve granice – mjestu gdje vjera, porijeklo i politika gube smisao pred snagom ljubavi.

Priča počinje 1882. godine kada je Prijedor skoro izgorio u velikom požaru. Tada je izgorilo više od 400 stambenih objekata. Tada je austrijska vlast odobrila izvjesnom Karlu Šmuceru da na ovom području otvori veliku pilanu, pošto je bilo ogromno šumsko bogatstvo. Pilana je otvorena 1883. i ona je na neki način prvi industrijski objekat na području Prijedora. Šmucer je imao dva sina i kćerku Mariju. Kao radnu snagu zaposlio je lokalno stanovništvo.

Među njima se isticao jedan momak Mehmed Kulašić koji je lijepo svirao harmoniku. Sve radnike je zabavljao svojom pjesmom. Kako obično biva, prelijepa Marija zaljubi se u Kulašića. Marija je ostala trudna tokom te tajne ljubavi, a bila je tajna jer je on bio jedan Bošnjak, a ona prelijepa Austrijanka. Zbog stida i sramote, vlasnik pilane Karl Šmucer kćerku šalje nazad u Austriju, Mehmeda otpušta ili ga, kako neki pričaju, prebacuje na poslove fizičkog radnika. Priča se kako se noćima u Kozarcu čula samo njegova pjesma; pjevao je pjesme koje je Marija voljela.

Legenda kaže da je crkva podignuta 1903.godine od strane Karla Šmucera, vlasnika velike pilane na tom mjestu. Kapela je devastirana 1992.godine, a obnovljena prema orginalnim nacrtima 2011.godine. Nazvana je po Blaženoj Djevici Mariji, a narod ju je, iz poštovanja i tuge, nazvao „Mehmedova crkva“. Danas, priča o ovoj ljubavi i dalje živi – u riječima starijih, u šaptu vjetra, u pogledu svakog onog ko se popne do crkve i na tren zastane.